Cijela priča s tim našim sajtom leži na – priči. Na imidžu, što bi rekli znalci. Na tom poslovnom metajeziku na kojem cijela ta stvar izgleda stvarno bitna. Skoro ključna za opstanak firme. Ali bez tog metajezika, stvar nije djelovala nimalo obećavajuće - sajt s ukupnom posjetom od 300 ljudi dnevno od kojih njih stotinjak usput klika i po toj trećoj koloni.

Zajeb je u tome što to nikako ne smiješ tako sagledati. Jer ti onda nedostaje pozitivan stav prema poslu, jer se tako ne smije gledati na stvari, jer je i vlasnik firme počeo od nule. Uostalom, u zadnjem kvartalu ostvareno je povećanje posjete više od 100 posto. Sa 150 na 300.

Najbitnije je to gledanje na stvari, perspektiva, slika koju o sebi prodaješ. Pozitivan stav. To da posjetu od 300 ljudi ne doživljavaš katastrofalnom, a cijeli projekt besmislenim nego da stvarno vjeruješ da je to veliko povećanje, da je projekt u povojima i da obećava i da si ti velika i odgovorna faca - menadžer. Da se potpuno uživiš i promijeniš perspektivu, koliko god besmisleno ti se svaka akcija oko tog sajta činila.

Najveći zajeb je u tome što se počneš mijenjati, podsvjesno, lagano piti tu priču. Bez nje ne možeš uopće funkcionirati u cijelom tom konceptu. Pa uhvatiš samog sebe kako usred Name probaješ odijela. Jer, jebiga, ne možeš u civilnoj odjeći njegovati poslovne kontakte. Ne ideš na sastanak kao Denis Lalić nego kao kontent menadžer, oslikavaš cijelu firmu svojim nastupom.

Probajem crno – ipak sam nekad darker bio, slušao Cure i rane radove Leta 3. Onda zavarim sam sebi u ogledalo, u to crno odijelo. Kako završi dark-faza?! Oko mene se vrti prodavačica.

Super vam stoji. To je neka svečana prilika? – uleće mi s klasikom.
Ne. Poslovni sastanak.

Žena se lagano šokira.

Ali...
Šta? – pitam.
Pa... Crno? – kaže ona kao da se nastavak podrazumijeva.
Šta s njim?
Ne znam... nekako je... znate, crna se nose na domijenke i svečane prilike... Vama bi, mislim, više odgovarala neka kažual kombinacija. Malo neutralnija.
Kako to mislite?
Pa mladi ste još, a i poslovni krugovi, znate. Crno je ipak za ozbiljniju gospodu.
Aha... A što mi predlažete?

Žena odlazi po odijelo i vraća se s nekim svjetlosivim. Neutralno do boli. A baca malo na Sanader-kežual. Onda se opet gubi i vraća se s nekom rozom košuljom.

Kako vam se ova kombinacija čini? – pita.

Gledam je i kontam da me zajebava.

Čekajte, crno je napadno, a rozo je baš ono neutralno, nitko ne primjeti. Ne kužim.
Nemojte biti tako kruti. To je ipak samo košulja, ona ide ispod i narušava malo tu ozbiljnost odijela.
Kao, mladenački malo a? – podjebavam.
Da, da, upravo to. Kao jedan izraz individualnosti.
A vi ste me, kao individualca, doživjeli rozo?

Ništa. Kao, nadrkala se nešto. Upadam u kabinu, probajem sivo-rozu kombinaciju i, fakat, mladenački sve to djeluje, a pozitivan stav kojeg isijava pršti po cijeloj kabini. Izlazim vani i čekam opet ženu. Dolazi i ne govori ništa. Samo gleda.

Zista znate svoj posao – popravljam zajeb od prije. Žena se ozarila.
Jako lijepo vam stoji – kaže i okreće se. – Još kravata i možete u izlog.
Super – mrmljam.

Evo je s kravatom. Roza s nekim crnim i sivim prugama.

Mora sadržavati malo od odijela, malo od košulje, plus ova crna ozbiljna crta – zabrijala temeljito.
Predivno!

Gledam se u ogledalo. Poletit ću, jebote! Samo me stare patike drže na zemlji. Ali da nije njih, ko s reklame za T-Com.

Možete mi reći cijenu? – pitam.

Uzima digitron, zbraja odijelo, košulju i kravatu.

Četiri tisuće i osamsto devedeset tri kune i trideset četiri lipe – kaže.
Izvolite – kažem i dam joj karticu.

Nije bed, firma ulaže u imidž.

* * *

Upadam takav u ovaj list. Na sastanak. Čekam tipa, pijem sokić, buljim u tajnicu. Vrtim još jednom prijedloge, ideje i koncepte za sastanak, ali mi ništa ne pada na pamet. Dakle, oni nama vijesti, mi navedemo izvor i stavimo link na njih, i oni zadovoljni, mi zadovoljni. E sad, kako to raširiti na sat vremena?

Upada tip i totalno me sjebe. Ono, normalan – rebe, neka košulja i patike. Samo mu cvike malo razjebavaju kažualnost. Sjedamo za stol u sobu za satanke. Gledamo se i svaki čeka da onaj drugi počne. Dobro, ja ću.

Pa ovaj... mislim... u vezi ovih vijesti što ih uzimamo od vas...
Dobro...
Je li vama to OK?
Je, dogovoreno je vec, stavljate link ispod i izvor.

Opet se gledamo. Tip je OK, jebiga.

Ma gledaj, šef mi oće da se upoznamo, inače ništa...

Tip zavario.

Kao, njegujemo poslovne odnose?!
E, to.
A dobro onda, oćemo popit nešto?
Može.

Nakon sastanka, podnosim izvještaj u formi e-maila.

Oni su jako zadovoljni dosadašnjom suradnjom te su se pokazali jako susretljivama i otvorenima u pitanjima oko eventualnih daljnjih zajedničkih poslovnih pothvata.